Hej gdje si ?
Na brdu.
Što radiš gore?
Promatram.
Što promatraš?
Svoj problem.
I kako je gore?
Super, lakše se diše, bolji je i jasniji pogled.
Miha i Fran otišli su na vikend na more ne bi li se odmorili od svakodnevnice i napunili baterije.
Svatko u nekom svom filmu ali sa zajedničkom idejom da im je potreban odmak od svakodnevnice i da bi valjalo napuniti baterije za istu. Došli su već u četvrtak navečer pa do nedjelje, kratko ali slatko.
Miha je loše spavao, razmišljao je stalno o Sanji. Upoznali su se prije mjesec dana, bili dva puta na kavi, u međuvremenu izmijenili nekoliko poruka. Sve je bilo super, odlična komunikacija, isti nivo razmišljanja, začinjeno sa smijehom a prisutna je i ona fizička privlačnost, nije neviđena kemija već prosto ugoda bivanja zajedno. Zadnji put joj je poslao poruku prije tjedan dana, neku općenitu, čisto da se javi, da misli ali ona nije odgovorila. Najprije je mislio ok, javiti će se, nije poruka na koju treba odmah odgovoriti, i ona je u poslu, javiti će se. Ali sad je već prošlo tjedan dana i ništa. Mogao joj je ponovo poslati poruku ali nije htio, nije stvar ega da neće iz principa jer je na njoj red, razmišljao je i o onoj iz mladosti kad do nekoga želiš doći uvijek nađeš način odn.vrijeme ali sad mu se i to činilo nekako bezveze, nisu djeca, zna da svatko ima neku svoju priču, neka razmišljanja, nade, iskustva, strahove. Samo je mislio, nekada je bolje pustiti, nije stvar linije manjeg otpora i izbjegavanja suočavanja sa sobom. To što je pustio da nije slao poruku nije pustio u glavi, trudio se, došao je i na more ali je svako toliko razmišljao. Nije mu bilo jasno, bilo im je dobro, nije stvar subjektivnosti i umišljanja, vrlo je jednostavno, proveli su po 4 sata na svakoj kavi, komunikacija je doslovno tekla i onda stop. Dobro, razmišljao je, ne znači da se neće javiti, tjedan dana nije neka stavka. Bilo mu je drago što nije zaljubljen jer bi ga to paraliziralo ali mu je bilo lijepo i htio ju je čuti, vidjeti, provesti vrijeme sa njom a onda se možda i zaljubiti. More mu je dobro došlo, bio je fizički odmak ali nedovoljno daleko. Ali pitao se da li bi mu bilo koja udaljenost bila dovoljno daleka. I onda je shvatio da samo treba pogledati situaciju odozgo, kad je ona ne daleka već mala, on je na visini i sve dole je malo pa tako i njegovo razmišljanje o Sanji. Odozgo se sve ljepše i jasnije vidi, vidi se koliko je svijet veliki, koliko ima ljudi, događaja koji su isto mali ali ih ima puno, puno više nego kad si dole i razmišljaš o njima. Kao i u moru, misliš da si jedna od rijetkih riba koja pliva a onda zaroniš na nekoliko metara a dole drugi svijet tj.svjetovi i priče koje nisi mogao zamisliti a sad si i ti dio njih. I Sanja i Miha su ribe ili ako gledamo sa brda neki mravi koji kad se počnu penjati postaju muhe, psi, koze, konji a kad dođu skroz gore slonovi ili su ipak samo ljudi. Miha je želio upoznati Sanjin svijet jer mu se svidio prvi okus i htio je isprobati sve okuse ili je bar tako mislio, jer nisu svi slatki ali on o drugima nije razmišljao. Svemir nam nekada pošalje ljude kako bi osjetili ugodu, zainteresiranost, kako bi nas motivirao da nastavimo istraživati i ništa više. I iako smo zagrizli i želimo još, Svemir kaže pusti, čeka te nešto bolje, vidiš da možeš i da je ogroman svijet oko tebe a ti ga trenutno ne vidiš od slona kojeg si stvorio.