Stavite ruke na srce. Slušajte kako vam srce kuca.
Udahnite, izdahnite, brojite do 5 udah, brojite do 5 izdah, ponovite to još dva puta.
Nastavite brojati do 5 udah a sad malo produbite i produžite izdah brojeći do 7. Ponovite tako još tri puta.
Osjetite kako se sa svakim izdahom sve više opuštate. Osvjestite dah! Svaki udah i svaki izdah.
A sad živite….. Želim vam lijep dan!
Završio je još jedan sat Pilatesa i Uma je krenula doma.
Igrala se sa riječima u glavi a sad živite… Hodam – živim, piti ću kavu – živjeti ću, otići ću na posao – raditi ću, živjeti ću, ok…. Čemu onda to a sad živite..
Došla je doma, skuhala kavu, i dok ju je pila gledala je što ima na portalima, ništa zanimljivo, ali zanimacija dok pije kavu.
Spremila se za posao, na putu je bila gužva u prometu pa se zabavljala slušanjem radia.
Na poslu dan više manje kao i svaki drugi, u jednom trenutku mir, u drugom akcija, svi nešto trebaju odmah i sad, ne znaš gdje ti je glava a gdje noge. I to će proći rekla si je, još malo pa doma.
Došla je doma, u laganom stresu od posla, ljudi, događaja a pomisao što sve treba napraviti kad dođe doma ju je dodatno uznemirila. Kada i kako će sve stići, otići po Anju u školu, zadaća sa njom, prije toga ručak, navečer im dolaze gosti, stan treba pospremiti, bar dnevnu sobu gdje će ih smjestiti, kada da to sve stigne.
Nije nam trebalo ovo druženje preko tjedna….
A onda se sjetila brojite do 5 udah, pa do 5 izdah. Ponovite to nekoliko puta, a potom produžite izdah do 7 osjećajući kako se tijelo sve više opušta…..
Sjela je i počela svjesno disati. Prošlo je nekih 10 minuta kada je završila i primjetila kako se osjeća drugačije. I dalje su tu bile sve one stvari koje treba obaviti ali se ona osjećala drugačije. Nije to više bilo moranje i da li ću i kako stići već neka vrsta lakoće i mirnoće, jedno po jedno, udah, izdah…
Otišla je po Anju, i dok je spremala ručak paralelno je pospremala stan, shvati da radi dvije stvari odjednom doduše kao i uvijek ali da se osjeća drugačije. Sve nekako ide samo od sebe, sve obaveze su i dalje tu i ona ih radi ali njezin pristup je drugačiji. Ne zamara se da li će sve stići, štoviše uživa u tome kako joj sve lagano i brzo ide, čak je primjetila da se i Anja zatvorila u sobu i lista neku slikovnicu bez da ju ispituje kada će ručak jer je jako gladna i kako to da tata još nije došao doma.
Sve isto (ljudi, obaveze) a ja drugačija pa onda nekako i ti ljudi kao da su drugačiji a i te obaveze više ne izgledaju kao moranja već nije problem zapravo mi se i sviđaju, u konačnici ne razmišljam o njima ali sve nekako teče.
I tada Uma shvati da nije do okolnosti i do drugih ljudi već do našeg odnosa sa samima sobom. Jer okolnosti kao i ljudi će uvijek biti oko nas takvi kakvi jesu, ali naš stav spram svega sa čim dođemo u dodir je ono što boji naš dan, naš doživljaj i viđenje stvari.
U tom momentu osvijesti da je naš odnos sa nama samima najbitniji odnos koji postoji.
Ako se mi osjećamo zadovoljno, u miru sa sobom odn. bez nekih očekivanja od sebe jer nikada drugi ne očekuju od nas već mi sami, čak i kada mislimo da očekuju to su samo naše misli vjerojatno naučene jer tako svijet funkcionira ali nitko od nas ništa ne očekuje, mi očekujemo od sebe jer razmišljamo što će drugi reći ako ne pospremimo stan, a oni to možda neće ni primjetiti jer je večera bila toliko ukusna da su samo o tome pričali, a možda ni večera neće biti baš najbolja ali ćemo se toliko smijati da nam ni to neće biti bitno.
Samo mi imamo očekivanja od nas samih. Svijet će se i dalje vrtiti ako mi i ne pospremimo stan, ne skuhamo večeru, i nitko neće znati da to nismo napravili osim nas samih i možda nekolicine ljudi sa kojim smo taj dan bili u kontaktu a koji opet imaju svoj svijet i to im nije najvažnija stvar u životu.
I kako svaki udah znači uzimanje, svaki izdah znači davanje.
Sa svakim produbljivanjem udaha, uzeti ćemo više a sa svakim produživanjem izdaha dati ćemo još više. Dati ćemo sebi više zadovoljstva, mira, ljubavi. A kako dajemo sebi tako dajemo i drugima.
Kad sebi dajemo više slobode, lakoće tada ju dajemo i drugima. I onda kako se okolnosti pojavljuju one prestaju biti moranja i postaju uživanje. Ako razmišljamo o drugim ljudima i što će oni misliti ili čak reći o nama takvima, to nam nije bitno, oni žive svoje svijetove i ako je najbitniji odnos mene samnom, onda i njima treba biti najbitniji odnos njih sa njima. Ako im se ne sviđa to što vide tj.kako se osjećaju onda je pravo vrijeme da promijene stav spram sebe a najlakše za to je uzeti pauzu, sjesti, produbiti udah i izdah i povezati se sa sobom a sve ostalo nije bitno.
Jer izdah je davanje a ako prestanemo izdisati, prestajemo biti.
