Search
  • Anita Prpić

Priča za malu i malu veliku djecu!


Bio je travanj, Ema je slavila 14 rođendan. Na rođendan je došlo 6 Eminih prijatelja.

Ema je bila vrlo uzbuđena oko proslave, htjela je da bude sve kako je zamislila, čokoladna torta, muzika koju voli, soba puna balona. Cijeli dan je razmišljala što će obući , ove godine ju je držala plava boja, htjela je nešto morsko.

Razmišljala je i o poklonima, što bi sve mogla dobiti. Njeni prijatelji znaju da voli knjige, muziku, nakit…

Htjela je bar na današnji dan zaboraviti na brige koju je muče, a mučilo ih je mnogo. Uvijek je davala maksimum od sebe bilo kod učenja, bilo kad bi sobu pospremala ili pomagala prijateljima oko zadaće ali nikad to nije bilo dovoljno. Koliko god učila, uglavnom je prolazila sa 4 nekada sa 5, što god doma napravila nikad nije dobila pohvalu ili makar priznanje za uloženi trud. Po ljeti je htjela ići na more, jako je voljela more ali uvijek je išla kod dide i bake na selo, trebalo je njima pomoći. Uvijek je radila sve što je trebalo a nikada nije bilo kako treba, uvijek je moglo bolje i uvijek su drugi bili ispred njezinih potreba. I sve je morala razumjeti i prihvatiti. Ona je to prihvaćala na svoj način, a to je da nije dovoljno dobra, da nije dovoljno vrijedna da ju se voli, da nešto nije u redu sa njom jer svima drugima ide bolje od nje a manje se trude ili isto.

I htjela je makar danas da bude sve kako ona želi. Ali nije, torta nije bila od čokolade, balona nije uopće bilo, a morsko plave je imala samo papuče. Pri toj spoznaji ju je preplavio osjećaj tuge i bezvrijednosti.

Ali bila je sretna što će vidjeti makar sve prijatelje na jednom mjestu. Doduše bojala se da ne otkriju kako se osjeća i da ne pokvari rođendan svojim raspoloženjem i proglase ju party breakericom .

Prva je došla Ines, od nje je dobila lijepu narukvicu, srebrnu na kopčanje. Ines zna njezin stil tako da ju je to oduševilo. Maja joj je donesla masku za mobitel, prekrasnu ni više ni manje nego morsko plavu. Petar joj je donio plišano srce sa rukama koje grle ( njemu se potajno sviđala), Mario joj je donio nalivpero i kemijsku olovku u setu ( to je birala Mariova mama), Ivana okvir za slike a Tanja 6 rozih balona.

Balone kakve je željela. Ali Tanja nije dala balone Emi, već svakome od prijatelja po jedan i jedan je ostao kod nje.

Svi su bili malo u čudu, pa nije njihov rođendan, Tanja je rekla, da znam. Svatko od vas će dati Emi balon i dok će te joj davati balon reći ćete kako ju doživljavate i zašto se volite družiti sa njom.

Najprije su se pojavili upitnici, kao zašto? Pa jer smo prijatelji. A onda je svatko počeo razmišljati zašto se druži sa Emom.

Maja je prva krenula, rekla je da voli Emu jer se voli sa njom smijati i jer se puno zajedno smiju. Mario je rekao da kad god treba nešto napraviti za zadaću a ne zna da mu Ema uvijek pomogne, uvijek nađe vremena za njega. Ines je rekla da vole slušati istu muziku. Ivana da ju uvijek pogura kada joj se neda, izvuče ju van, na trening. Petar se malo zacrvenio, htio je reći da je zaljubljen u nju i da mu se sviđa baš takva kakva je ali da drugi ne bi posumnjali rekao je da je Ema najbolja prijateljica koju možeš imati, kad god bi napravio neku glupost u školi mogao se kod roditelja vaditi na Emu a Ema bi mu uvijek oprostila što se skriva iza nje a njegovi su roditelji to znali. I na kraju Tanja koja je i donijela balone je rekla da uvijek radi super rođendane, da ih uvijek sve okuplja, da joj uvijek pomogne kad nešto zapne sa „starcima“, sluša ju i nasmije.

Ema je bila u šoku. Njeni prijatelji su o njoj pričali kao da pričaju o nekoj drugoj osobi. Ona je to sve radila ali nije mislila da je to nešto posebno, nije tome pridavala pozornost. Ona je sebe gledala iz unutra kao nekoga tko nije dovoljno dobar, kao netko tko je uvijek zadnji, kao netko tko i kad kaže nešto ga se ne doživljava jer to rečeno nije bitno ili je ona još dijete. A sad je čula da je zabavna, organizatorica, pouzdana, da je motivatorica i da ju netko voli. Da li ja sanjam i želim to čuti ili su to stvarno rekli, pitala se?

Pogledala se u ogledalo, vidjela isto lice koje vidi svaki dan ali sada sa osmijehom.

Što god i koliko god radili u životu, kako mi sebe vidimo uglavnom je drugačije od onoga kako nas drugi vide i doživljavaju. Nekada se osjećamo mali i nebitni i neprimjećeni dok s druge strane drugi misle da smo hrabri, pametni, lijepi. Osjećaj vrijednosti i samodostatnosti je nešto što dobivamo kroz djetinjstvo a poslije gradimo. Ukoliko ostanemo zarobljeni u svakodnevnim riječima koje smo dobivali kao djeca možemo ostati kao rak pod oklopom, te riječi su oklop a od oklopa ne vidimo svijet niti sebe u tom svijetu, taj oklop nam je čitav svijet. A svijet nas doživljava drugačije i na iznenađenje puno bolje i sasvim suprotno od onoga kako mi sebe vidimo iz unutra.

Emu su riječi njenih prijatelja toliko dirnule i osvijestile da od jedne djevojčice, nikad dovoljno dobre je postala sretna osoba svjesna svojih vrijednosti, sposobnosti i potencijala.

A rođendan je prošao uz puno plesa i smijeha i tortu od jagoda.

13 views0 comments

Recent Posts

See All