Hana je voljela vježbati. Vježbala je svaki dan. Jedan dan dok je skakutala po steperu osjetila je jaku bol u listu, kao da je mišić iskočio iz svog sjedišta i vratio se odmah nazad ali je bol ostala, nalik kao kad grč uhvati nogu.
To ju je prepalo i odmah je prestala vježbati. Legla je, bol je i dalje bila prisutna a sa svakim dodirom ruke po nozi, bol je bila jača.
Taj dan je odlučila otići do dućana i doslovno joj je trebalo 5 puta više vremena nego inače. Vukla je nogu i hodala tako polako da su svi umirovljenici bili sprinteri u odnosu na nju.
Shvatila je da će morati usporiti i smanjiti fizičke radnje a to je zapravo najteže prihvatio njezin um, ali dobro za par dana će proći. Susjedi su znali pitati što je sa nogicom, rekla bi neko istegnuće, proći će.
10 dana nije mogla stati na stopalo, oslanjala se na drugu nogu i ruke. Noga i stopalo su počeli lagano mijenjati boje, smatrala je da to znači oporavak. Nastavila je vježbati sjedeći na stolcu i radeći ruke ili na podu sa nogama u zraku.
Nakon 2 tjedna počela je i puno hodati, super, bolje je, ali svako toliko počela se javljati bol u drugom dijelu lista a na kraju oko zgloba. Sve je to u redu mislila je, proces oporavka.
Nakon 4 tjedna odlučila je da može vježbati 10-15 min na steperu, da se lagano vrati u normalu. Na stopalo je sad već normalno stajala, to je to. List malo boli, ali proći će.
Ljudi oko nje su govorili trebala si otići na pregled kod doktora, nije baš normalno da te nakon 4 tjedna i dalje boli iako manje. Potaknuta time odlučila je otići na pregled.
Na pregledu je mislila da će joj reći što je dolazila, sve je u redu, malo istegnuće, ali ne mišić je pukao.
Imate ožiljak koji bi bio manji da ste došli odmah, oporavak će trajati 3-6 mjeseci, a ožiljak će ostati veći zbog vašeg nedolaska. Ta spoznaja ju je šokirala ili bolje reći paralizirala, kao da se to nije desilo prije 4 tjedna već sad, um je počeo razmišljati što si je sve mogla napraviti zbog lijenosti odlaska doktoru. Doktor je rekao, hodali ste po rubu, srećom ga niste više oštetili a mogli ste.
Mozak joj voli biti stalno angažiran. Um je tjerao svoje bez obzira na srce, dušu i naravno tijelo. Kad tijelo više nije moglo izdržati taj pritisak odreagiralo je puknućem mišića, no ni to nije bilo dovoljno, nastavila je dalje, doduše u sporijem ritmu ali nastavila. Ako um nešto odluči nema toga što on ne može i to je prekrasno. Ali mi nismo samo um mi smo i sve drugo. Tijelo je prva karika koja počinje pucati kad ne slušamo sebe u svim svojim dijelovima. Mišić na potkoljenici će zarasti doduše sa ožiljkom.
A što je sa srčanim mišićem? Kolika je tu naša tolerancija na bol? Kakve ožiljke imamo na njemu i koliko ih dugo ignoriramo bez obzira na njihovu veličinu?
Koliko smo spremni sebe tjerati u patnji i boli iako nam srce viče, više ne mogu. I pri tom nas nitko drugi ne tjera doli mi sami sebe. Um je taj koji se natječe sa samim sobom, on može izdržati sve i može ali sa kojim posljedicama za srce, dušu i tijelo.
Hani je doktor rekao da je mišić na nozi pukao, ali tko će joj reći kad pukne srčani mišić da je dosta i da treba stati.
Voljeti sebe i prihvatiti sebe je najteže, nismo uvijek lijepi, dobri, pametni i ne možemo uvijek sve. Vanjske okolnosti se počinju dešavati kako bi nam ukazale da smo u nečem pretjerali odn da se više ne volimo. Nije ljubav prema sebi kupiti torbu, kolač ili otići na koncert. Ljubav je prihvatiti sebe sa svim pozitivnim i negativnim karakteristikama iako one nisu ni pozitivne ni negativne nego smo ih mi takvima obojali.
Kad tijelo počne pucati to je znak da smo već daleko otišli od sebe ali i znak da promijenimo odnos prema sebi a to je prije svega dozvoliti sebi da se prihvatimo takvima kakvi jesmo.