MINDFULNESS
ZNATI ŠTO SE DOGAĐA DOK SE DOGAĐA BEZ OBZIRA ŠTO TO BILO, Jon Kabat-Zinn
Mindfulness poznaje univerzalni jezik, a to je dah!
U Mindfulnessu smo povezani sa sobom i s cijelim svijetom.
Dah je ono što naše tijelo čini živim i i to je jedina radnja koja ne prestaje dok smo živi bez obzira što radili, kako se osjećali i o čemu razmišljali.
Disanje je automatski programirano i o njemu ne razmišljamo.
Naše disanje može biti pliće, dublje, opušteno, uznemireno, kakvo god bilo, uvijek je tu.
Ne razmišljamo o njemu dok radimo druge radnje osim možda u situacijama uzbuđenja i uznemirenosti kada ga nemamo dovoljno pa kažemo da nam nedostaje ,"fali" zraka i tek tada razmišljamo o njemu odn.svjesni smo ga.
Mindfulness je usmjerena (usredotočena) svjesnost/pozornost.
Kako automatski dišemo tako i većinu stvari u životu radimo automatski, po nekim programima (umetnutima) izgrađenima u nama.
Iako je disanje automatsko, ostalo ne bi trebalo biti jer utječe na našu sreću i kako mi doživljavamo život.
Glavno je pitanje doživljavamo li život kao nešto što nam se događa ili se mi događamo životu?
U životu smo pod utjecajem naših emocija i misli i one nam definiraju stvarnost.
Pitanje je da li je ta stvarnost zaista takva ili je zbog programiranosti i suženog pogleda takvom definiramo.
Prakticiranjem Mindfulnessa dobivamo širu percepciju stvarnosti i možemo utjecati na to kako ćemo pristupiti životu (događa li nam se ili se mi događamo njemu).
Kao što je spomenuto, život nam definiraju misli i emocije. Misli kao nešto nematerijalno i emocije kao nešto fizičko (materijalno) što osjećamo u tijelu i zato mislimo da smo to mi.
Misli i emocije su povezani, razmišljajući o nečemu automatski nam se pojavljuje i emocija vezana za tu misao čak i kada mislimo da ništa ne osjećamo u tijelu, kada mislimo da smo mirni i samo mislimo/razmišljamo, emocije su tu samo što nisu izražene u vidu sreće, tuge, uzbuđenja, frustracije, ljutnje, ushita i slč., već su neprimjetne. Isto tako možemo imati vanjski podražaj koji će u tijelu uzrokovati emociju, a potom slijedi razmišljanje odn.analiza postojeće emocije.
Emocije nam u svakom momentu pokazuju kakav imamo stav spram života. Ako smo sretni život doživljavamo lijepim, no ako smo tužni ili ljuti, život nam je manje lijep, a možda ga (trenutno) i ne volimo.
Što kada bi mogli upravljati ne našim emocijama, već reakcijama na te emocije, kada bi mogli birati što i kako mislimo?
Kako se Mindfulness vježba? Svjesnim disanjem, meditacijom.
Spram meditacije još uvijek veliki broj ljudi ima neki vid otpora, da li zbog uvjerenja ili zbog same ideje kako bi svjesno disanje moglo utjecati tj.promijeniti njihov život.
Ako nije ništa od navedenog onda je vrlo često odgovor nedostatak vremena, dosada ( ne da mi se) i nekontinuiranost. Ljudi često i počnu meditirati, ali vrlo brzo odustanu jer ne vide neke promijene za koje su zamislili da bi se trebale dogoditi u kratkom periodu.
Kako programi u nama nisu nastali odjednom, već su se razvijali i potvrđivali godinama , tako niti prakticiranje Mindfulnessa ne može donijeti promjene u mjesec dana, ali može kroz vrlo kratko vrijeme pokazati da događaji i ljudi u životu koje srećemo nisu možda baš onakvi kakvima ih mi definiramo i da postoji nekoliko kutova gledanja i da uvijek postoji izbor.
Izborom i prakticiranjem Mindfulnessa vrlo brzo ćete uočiti kako drugačije reagirate na ljude, kako vas određene situacije „manje izbacujuju“ iz takta, kako više upravljate životom.
Često se riječ upravljanje definira kao nedostatak spontanosti, a svi tako volimo pozitivne situacije koja se dešavaju slučajno, spontano" iz vedra neba". No, događaju li se samo „pozitivne“ situacije ili i one„negativne“? Bi li voljeli da se nešto negativno niti nije dogodilo ili ako već jest, da niste tako energično reagirali. Vjerujem da da.
Vježbanjem Mindfulnessa neće prestati ni pozitivne ni negativne situacije, samo ćete imati veću svjesnost o njima, a time i veću mogućnost upravljanja njima. Jer ono što mi ne kontroliramo, kontrolira nas.
Ono što mislimo izaziva nam emocije. Emocijama donosimo izbore. Izbori koje donosimo nam grade stvarnost.
Zar ne želimo svi sretniju stvarnost!?
ZAŠTO MINDFULNESS
Što dobivamo prakticiranjem Mindfulnessa
Povećanu i izoštrenu percepciju
Veću kreativnosti
Veću produktivnost
Više izbora
Donošenje izbora iz mirnog, a ne reaktivnog stanja
Manje stresa odn. osjećaj upravljanja životom
Više zadovoljstva u sadašnjem trenutku
Spoznaju da nam osjećaj sreće ne ovisi o vanjskim čimbenicima
Kvalitetnije odnose s bliskim ljudima i onima koje srećemo „slučajno“
Ljubav prema sebi i drugima
U KOJE VRIJEME
Za meditaciju je najbolje odrediti dio dana kada ćemo je prakticirati i nastojati se toga pridržavati. Uvijek će se dešavati situacije zbog kojih ćemo ponekad morati promijeniti na neko drugo vrijeme od uobičajenog, ali to bi trebale biti iznimke.
Zašto?
Kao i sve za što nismo odredili točno vrijeme kada ćemo to nešto raditi, izgubit ćemo kontinuiranost, a u Mindfulnessu je kontinuiranost bitna.
Ako idemo sa stavom - Odradit ću meditaciju kad stignem.,- često je ne napravimo taj dan a ako i da upadamo u zamku odrade. Odrada nam često uzrokuje distrakciju dosade, a dosada samo potvrđuje da nismo u sada i ovdje nego negdje drugdje, dok vrijeme namijenjeno meditaciji prolazi.
Svjesnom namjerom određivanja dijela dana dobivamo puno veću usredotočenost i izvlačimo maksimum iz tih 15-20 min.
Biti svjesni trenutka dok smo u tom trenutku jer Mindfulness i znači: Znati što se događa dok se događa bez obzira što to bilo, Jon Kabat-Zinn.
Zašto kontinuiranost?
Za svaku promjenu potrebno je vrijeme, rad i kontinuiranost.
Promjene na tijelu bilo u oblikovanju mišića ili osjetu snage neće doći samim time što ćemo se upisati na neki program vježbanja ili što ćemo umjesto 3x tjedno ići 1x tjedno.
Mišići će dobiti okus novoga, ali ne i oblik i snagu, a razlog je nekontinuiranost.
Isto je s Mindfulnessom. Potrebno je 8 tjedana svakodnevnog rada kako bi počeli primjećivati prve promjene u sebi i oko sebe (možda vanjskih promjena neće niti biti ali ćemo situacije i ljude početi gledati/doživljavati na drugačiji način a kao ništa se nije promijenilo, no ipak je ili je barem počelo).
Na spomen od potrebnih 2 mjeseca kontinuiranog rada većina ljudi reagira burno, ako ne prema van onda unutar sebe, jer tko može čekati 2 mjeseca, a to predstavlja tek početak!
Tuširamo li se, peremo zube, šetamo psa svaki dan? Odgovor je da.
Radimo li to zato jer nam se svaki dan baš to radi ili zato jer smo to uvrstili u svoju svakodnevnicu kao nešto što je normalno, što nas čini čistim, zdravim i što se radi.
Isto tako je i s meditacijom. Ako je uvrštena u dnevnu aktivnost nema razlike. Mnogi će reći da im je tuširanje luksuz uz sve obaveze koje imaju i da im je to jedino vrijeme za sebe, a pitanje je dok se tuširaju jesu li stvarno samo pod tušem ili su u mislima u preostalim obvezama tog ili nekog drugog dana?
Bi li to o čemu razmišljaju svejedno napravili? Pa zašto onda troše jedino vrijeme za sebe u razmišljanju što trebaju napraviti umjesto da su pod tušem?
I onda shvatimo da „to vrijeme za nas=tuš“ uopće nije vrijeme za nas jer smo ga dali neki mislima, pričama, ljudima u glavi, događajima koji su se desili ili se trebaju desiti. Kad svjesno s namjerom meditiramo ili radimo neku drugu radnju onda smo u tom trenutku za vrijeme tog trenutka, naše misli nisu raspršene već su u radnji koju radimo.