Filip i Sara žive 3 godine zajedno. Filip je web designer a Sara likovna umjetnica.
Imaju dva psa.
Sara je radoholičarka i netko tko uvijek pomaže drugima, bilo kroz posao koji radi pro bono ili prijateljima, susjedima, rodbini. Kad nitko drugi ne može, Sara uvijek može.
U to vrijeme Sara je radila na jednom projektu vezano za umjetnost, kako bi ona znala reći, to radim radi umjetnosti. Uvijek bi stavljala projekte ili druge ljude ispred sebe.
Ovaj projekt kao i svi imao je rok koji se trebao ispoštovati kako bi dobili novce od grada. Ljudi sa kojima surađuje su isto umjetnici, možemo reći da su „kampanjci“ jer se uvijek sjete obaviti sve u zadnji čas koji bi mogao biti i prošlo vrijeme da nemaju Saru koja je srećom sposobna i uspijeva sve odraditi i završiti minutu do 12. Često bi takvo ponašanje kolega Saru izbacilo iz takta ali ona bi rekla, oni to nisu namjerno učinili, a ja to radim radi umjetnosti.
Došao je još jedan projekt, kao i zadnji dan za ostvarivanje prava za taj projekt, a dokumentacija je bila daleko od gotove. Nakon dugo vremena, Sara više nije znala kako se nositi sa tom količinom informacija koje je dobila i koje treba usmjeriti na prave adrese a zadnji je dan. Umjetnicima sa kojima radi bilo je normalno da to riješavaju zadnji dan iako nisu oni bili ti koji su trebali sve sumirati i predati već Sara.
Sara je pucala, nosila je odgovornost za cijeli projekt, da li će proći ili ne a sve za i radi umjetnosti i pro bono.
Tenzija u njoj je rasla i došla je do točke pucanja kada više nije mogla kontrolirati svoje ponašanje, um se pogubio od „moranja i trebanja“, počela je plakati.
Filip je znao da ju je najbolje u tim trenucima pustiti ali nije mogao gledati svoju partnericu kako se nesebično daje i kako zbog tog davanja, gubi sebe, a bijes i razdražljivost usmjerava prema njihovim psima, njemu i sebi.
Pitao ju je zašto si to radiš? Zašto dozvoljavaš da dolaziš u takve situacije?
Sara je odgovorila da nije njegova briga, da to radi radi umjetnosti, da svojim vremenom može raspolagati kako god želi.
Filip je rekao ali ni ne plaćaju ti za to a i da plaćaju nije vrijedno stresa.
Sara je rekla da on to ne razumije i da ga se ne tiče i da ona uredno plaća svoj dio računa i financijski pridonosi zajednici u kojoj oni žive.
On je rekao točno, ali svoje slobodno vrijeme koje bi mi mogli provesti zajedno ili ti stvarajući nešto kreativno trošiš na riješavanje projekta pet do 12 zbog nonšalantnosti ljudi kojima bi trebalo biti više stalo do toga nego tebi ako iz niti jednog drugog razloga a onda zato jer će imati financijsku naknadu od toga. I ako misliš da se tvoje ponašanje ne odražava na nas onda si u krivu, jer ja sad imam povišen ton dok ti ovo govorim, uznemiren sam a i vičeš na pse koji nisu ništa krivi a to se kao samo tebe tiče.
Kolege umjetnici nisu znali da je Sara u kaotičnom stanju njihovom nepažnjom odn. nonšalantnosti pristupa riješavanju projekta, jer nije to bio prvi put, zapravo vrlo često su oni dostavljali potrebne informacije pet do 12 a Sara bi riješavala kao da je to normalno. Ovo je bio neki xy put i Sara je pukla.
Tko je tu bio kriv ako ikoga možemo nazvati krivim? Nije u redu kampanjski odrađivati posao, život, ali svi to ponekad činimo.
Ako ne postavimo granice u početku i jasno ih ne kažemo, ljudi misle da je sve u redu i da je normalno ponašati se kako se ponašaju. Nitko nema namjeru nikoga svjesno povrijediti, ali ako mi ne postavimo osobnu granicu, ostali ljudi sigurno neće. Ovo što se dogodilo Sari bilo je dobro jer je napokon priznala sebi da ne može više, za nikoga pa ni za umjetnost.
Nije bilo do njenih kolega koji su se ponašali kao i uvijek, bilo je do nje. Ona je uvijek tolerirala i opravdavala njihove postupke.
Sada kad se to desilo već tko zna koji put i kada se Filip pobunio, jer naše ponašanje utječe i na one sa kojima živimo i dijelimo svakodnevnicu, ona se napokon pitala što si to radi. I rekla, ne može više tako. Bilo je to postavljanje osobne granice.
Ako ne cijenite vlastito vrijeme a time ni sebe neće niti drugi. Vaš pro bono koji bi trebao biti plus tamo negdje „gore“ (bar tako mislite) postaje minus „dole“ jer narušavate odnose sa najbližima.
Radimo li mi nešto pro bono ili za naknadu, osobna granica mora postojati. Znati postaviti osobnu granicu bitan je dio našeg života, time ni sebi ni drugima ne dozvoljavamo da nas povrijede, namjerno ili nenamjerno.
A kao i većina priča kad povučemo granicu i zauzmemo se za sebe i ova je dobro završila. Sara je rekla kolegama da više ne može ovako raditi, sve u zadnji čas i da ne želi raditi bez naknade. Njihova reakcija je bila da nisu znali da joj je takav stres, da će od sada sve na vrijeme predavati i platili su joj za rad.